PLEMETINA Mile Pavlović, iz okoline Karlovca, prije 12 godina se s roditeljima, bratom i sestrom, zbog ratnog vihora i operacije \”Oluja\”, našao u Obiliću, nadomak Prištine, sa još nekoliko desetina svojih sunarodnika.
Bili su smješteni u barake jednog preduzeća i čekali da se situacija stabilizuje i da se vrate na svoja imanja. Pavlovići su, međutim, tu preživjeli i kosovski rat. Miletov brat se ubrzo poslije dolaska UNMIK-a vratio u rodni kraj, a Mile je ostao. `Ovdje sam se oženio. Supruga mi je Albanka, a ja Srbin. Za mene nema veze ko je koje nacije ili vjere, svi ljudi su isti – samo postoji čovjek i nečovjek. Naučio sam ovdje pomalo albanski i romski da govorim i ne mislim da se vraćam u Hrvatsku`, kaže Pavlović.
Da ljubav nema granice najbolji su dokaz on i njegova supruga Ajša, Albanka iz Prištine. Ljubav se rodila u izbjegličkom kampu i to u vrijeme NATO intervencije. Spojila ih je, kažu, ista muka – izbjeglištvo. Sada su srećni zbog toga. Imaju dvije kćerke. Starija na jesen treba da pođe u školu, a druga ima tek tri godine. `Pa eto, tako se desilo, ljubav je ljubav, zavoljeli smo se i pored protivljenja mojih roditelja vjenčali smo se. Moji roditelji su se dosta protivili, ali popusili su i pomirili smo se nakon osam godina. Idemo jedni kod drugih i oni mnogo vole unuke`, priča Ajša.
Mile radi u komunalnom preduzeću u Plemetini i osim plate dobija i socijalnu pomoć od 60 evra. U njihovoj zgradi živi još šest srpskih familija.
IZVOR:NEZAVISNE NOVINE.COM
Facebook Comments