Bekstvo iz pakla – moja ispovest
Kada sam se udala i preselila na selo, verovala sam da počinjem novo poglavlje života ispunjeno ljubavlju i srećom. Moj muž je bio dobar čovek, vredan i posvećen, i mislila sam da ćemo zajedno graditi dom pun topline. Međutim, nisam ni slutila da će moj san o porodičnom životu postati noćna mora.
Sve je izgledalo normalno u početku. Moj svekar je bio ljubazan prema meni, pomagao mi je oko poslova i često mi davao savete o seoskom životu. Ali ubrzo sam primetila da mi posvećuje previše pažnje – dodiri koji su izgledali kao slučajni, pogledi koji su trajali predugo, komplimenti koji su prelazili granicu neprijatnog. U početku sam to ignorisala, uveravajući sebe da umišljam.
Međutim, ubrzo su stvari postale mnogo gore. Kada bi moj muž otišao da radi na polju ili u susedno selo, svekar je nalazio izgovore da ostane kod kuće. Noću sam često čula korake ispred svoje sobe, a nekoliko puta sam primetila kako kvaka na vratima lagano škripi. Srce mi je ubrzano kucalo, a strah me je paralisao. Jedne noći se dogodilo ono čega sam se najviše plašila – vrata su se otvorila, a on je ušao unutra.
Stajao je u polumraku i tiho mi šaputao da ne treba da se bojim, da sam lepa i mlada, i da moj muž ionako nije dovoljno dobar za mene. Smrzla sam se od užasa. Nije me dodirnuo te noći, ali mi je bilo jasno da je to samo pitanje vremena. Znala sam da moram nešto da preduzmem.
Pokušala sam da kažem mužu šta se dešava, ali mi nije verovao. Rekao je da preuveličavam, da je njegov otac dobar čovek i da bi mi nikada ne bi učinio ništa loše. Bila sam očajna. Ljudi u selu bi me osudili, porodica mog muža bi me odbacila, a nisam imala nikoga kome bih mogla da se obratim.
Nakon još jedne strašne noći, kada je pokušao da mi uđe u sobu dok sam zaključavala vrata drhtavim rukama, shvatila sam da je vreme da pobegnem. Dok je muž bio na poslu, spakovala sam nekoliko stvari u torbu, uzela malo novca koji sam skrivala i pobegla prvom prilikom.
Sela sam na autobus ne osvrćući se. Srce mi je kucalo kao ludo, ali znala sam da činim pravu stvar. Nisam znala gde idem, ali bilo koje mesto bilo je bolje od pakla iz kojeg sam pobegla.
Danas, kada se setim tog perioda, osećam i olakšanje i tugu. Olakšanje jer sam uspela da pobegnem, ali i tugu jer sam morala da napustim ono što je trebalo da bude moj dom. Naučila sam jednu važnu lekciju – kada ti instinkt govori da nešto nije u redu, veruj mu. I nikada ne dozvoli da strah odlučuje umesto tebe.
Facebook Comments