Upoznala sam momka na internetu. Otišli smo na piće. Pozvao me kod njega u stan. A onda se desilo nezamislivo.
Dugo sam razmišljala da li da ovo podijelim. Možda zato što se još uvijek tresem kada se sjetim tog dana, a možda zato što je lakše šutjeti nego priznati da si pogriješila. Ali osjećam da moja priča može biti upozorenje, lekcija – i možda utjeha nekoj djevojci koja se jednog dana nađe u sličnoj situaciji.
Sve je počelo nevino. Dopisivali smo se nekoliko tjedana. Bio je duhovit, pažljiv, znao je slušati i uvijek je znao reći nešto zbog čega bih se nasmijala. Na fotografijama je izgledao toplo, s blagim osmijehom i očima koje su ulijevale povjerenje. Govorio je da traži ozbiljnu vezu, nekoga kome će se posvetiti, s kim će graditi nešto stvarno.
Dogovorili smo se da se nađemo na piću. Mjesto je bilo javno, ljudi svuda oko nas, sve je djelovalo sigurno. Kad sam ga ugledala uživo, srce mi je brže zakucalo. Bio je šarmantan, još ljepši nego na slikama. Razgovor je tekao glatko, bez nelagode. Kao da se znamo godinama. Smijali smo se, dijelili sitne detalje o svojim životima, kao da smo već u vezi.
Nakon dva sata predložio je da odemo kod njega. Rekao je da ima lijep pogled s balkona, da voli pripremati kafu i da bi volio da se još malo ispričamo u miru. Isprva sam se dvoumila. Ali u tom trenutku – priznajem – srce mi je bilo brže od razuma. Svidio mi se. Učinio je da se osjećam posebno, opušteno, sigurno.
Stan mu je bio uredan, mirisao je na neki drveni parfem, onaj koji ostaje u zraku i nakon što ga više nema. Stvarno je skuhao kafu, upalio tihu muziku, i neko vrijeme smo samo pričali. Sve je bilo savršeno… dok nije prestalo biti.
U jednom trenutku postao je drugačiji. Pogled mu se promijenio. Kao da više nije bio isti čovjek. Počeo je biti previše blizu, previše direktan. Rekla sam mu da uspori, da nisam spremna, ali on je to shvatio kao izazov, ne kao granicu.
Ustala sam da uzmem torbu, ali stao je ispred mene. Naslonio me na zid i pokušao me poljubiti. Pokušala sam ga odgurnuti, ali držao me čvrsto. Srce mi je tuklo kao nikada. U glavi mi je bilo tisuću misli – šta ako viknem? Hoće li me neko čuti? Šta ako se naljuti više?
U tom trenutku sam, iskreno, pomislila da će me povrijediti. Možda i gore. Ali tada se dogodilo ono što nikada neću zaboraviti. Njegov pas – veliki labrador kojeg nisam ni primijetila kad sam ušla – zalajao je i zaletio se prema njemu. Nikada neću znati da li je osjetio moju paniku, ali stao je. Pustio me. Bio je iznenađen, kao da ga je neko probudio iz transa. Ja sam samo zgrabila torbu, izašla bez riječi, bez daha, bez pogleda unazad.
Nisam prijavila. Možda sam trebala. Možda još trebam. Ali u tom trenutku sam samo htjela nestati, pobjeći od osjećaja slabosti, od straha, od srama što sam mu vjerovala.
Dugo mi je trebalo da ponovo povjerujem nekome. Dugo sam se pitala je li krivica moja – jer sam otišla kod njega, jer sam vjerovala. Ali sada znam: nije. Nijedna žena ne zaslužuje da joj neko ugrozi sigurnost samo zato što je bila ljubazna, otvorena, ili se nadala ljubavi.
I zato dijelim ovu ispovijest. Ne da bih izazvala sažaljenje, nego da podsjetim sve žene: slušajte svoj instinkt. I ako kaže “nešto nije u redu” – vjerujte mu. I da, kad god možete, birajte javno mjesto. Ljubaznost nije pozivnica. Povjerenje se zaslužuje – ne kupuje komplimentima.
Ja sam preživjela nezamislivo. I sada – jača sam.
Facebook Comments