“Kada ode, ostane praznina… a njena sestra mi donese toplinu”
Nisam nikada verovao da će se moj život zakomplikovati na način koji ni u najluđim snovima ne bih mogao zamisliti. U vezi sam već nekoliko godina. Moja devojka je divna osoba – pažljiva, topla, nežna… Ipak, kao i svaka veza, i naša ima svojih uspona i padova. Najveći izazovi se javljaju kada je posao odvede daleko od mene, na putovanja koja znaju da traju danima, pa čak i nedeljama.
Prvo sam te dane provodio sam, brojeći poruke, čekajući pozive, gledajući slike nas dvoje… A onda se pojavila ona – njena sestra. Mlađa, vesela, uvek spremna da me nasmeje i sasluša. Bila je tu, često dolazila da proveri kako sam, donese ručak, popriča sa mnom. Prijalo mi je. Iako sam znao da bi trebalo da držim distancu, nisam mogao da se ne obradujem svakom njenom dolasku.
Ne znam kada se sve promenilo. Možda onog dana kad je ostala duže, kad smo pričali do kasno u noć, kad je spomenula kako me dugo posmatra drugačije, ali nikad nije imala hrabrosti da to izgovori. Ili možda kad sam i sam priznao da se osećam izgubljeno, emotivno zapostavljeno, usamljeno.
Bilo je to jedno veče, tiho i obično, ali za mene presudno. Kiša je lagano lupkala po prozorima, a ona je sedela na sofi s čajem u rukama. Pogledali smo se – duže nego što bi trebalo. I tada je sve puklo. U tom pogledu bilo je previše neizgovorenog. Približila se, dodirnula me kao da pita da li sme, i ostalo je prošlost.
Posle tog trenutka više ništa nije bilo isto. Nisam mogao da verujem šta sam učinio. Grizla me je savest, ali i lomilo nešto drugo – osećaj da sam posle dugo vremena opet bio viđen, osećan. Da je neko prepoznao moju tugu i pružio mi rame, čak i ako to nije bilo ispravno.
Ona nije tražila ništa. Nije želela da me odvoji od sestre, niti da zauzme njeno mesto. Samo je želela da bude tu, da mi pruži ono što sam u tom trenutku očajnički tražio – razumevanje i bliskost. A ja? Ja sam bio slab. Možda i sebičan.
Muka me je gledala u ogledalu svakog jutra. A onda, jednog dana, moja devojka se vratila. Nasmejana, srećna što me vidi, poljubila me kao da ništa ne sluti. A ja… samo sam stajao, stisnutog srca, pitajući se – koliko dugo mogu da krijem istinu?
S vremenom, sve sam ređe viđao njenu sestru. Možda je i ona shvatila da je bolje tako. Da sve što se dogodilo, mora ostati zaboravljeno. Ali svaki put kada ostanem sam, kada se kuća utiša i senke padnu, setim se te noći. I još se pitam… šta bi bilo da sam izabrao drugačije?
Facebook Comments