„Upoznala sam momka na internetu… a onda se desilo neočekivano“
Nikada nisam verovala da ću nekoga upoznati na internetu. Nisam bila od onih koji veruju u virtuelne susrete, ali tog dana sam, više iz dosade nego iz stvarne potrebe, instalirala aplikaciju. Pregledala sam profile, smeškala se tuđim opisima i mislila da je sve to samo igra. A onda sam naišla na njegov profil. Ime neću reći – neka ostane između nas. Ali osmeh… osmeh je bio ono što me privuklo. Bio je topao, iskren i pun neke čudne energije.
Počeli smo da se dopisujemo. Prvo oprezno, onda sve otvorenije. Ubrzo sam imala osećaj kao da ga poznajem godinama. Bio je duhovit, pažljiv, znao je da sluša. Pričali smo satima – o filmovima, muzici, prošlim ljubavima, snovima koje više nismo ni znali da imamo.
Nakon nekoliko nedelja, predložio je da se upoznamo uživo. Pristala sam. Dogovorili smo se za piće u kafiću u centru grada. Bila sam nervozna, ruke su mi se znojile, ali čim sam ga ugledala – nestala je trema. Bio je isti kao na slikama, možda čak i lepši, ali ono što je bilo najvažnije – imao je onaj isti osmeh.
Razgovor je tekao prirodno, smejali smo se, delili poglede, tišine nam nisu bile neprijatne. Posle sat ili dva predložio je da nastavimo priču kod njega, uz čaj i neku laganu muziku. Iskreno, dvoumila sam se. Nisam od onih koje lako pristaju na pozive u stan, ali… u tom trenutku nešto u meni je reklo da mogu da mu verujem.
Ušli smo u stan. Bio je uredan, topao, sa knjigama na policama i svećama na stolu. Sve je odražavalo njegovu dušu – nežnu i pažljivu. Sipao je čaj, pustio laganu muziku i sela sam na kauč. Pričali smo još dugo, o stvarima koje nikome nisam priznala. O bolima iz prošlosti, o strahovima koje nosim i o usamljenosti koja me tiho jede.
A onda se desilo – neočekivano, tiho i nežno. Nije me pokušao poljubiti, nije napravio nijedan korak više nego što je trebalo. Samo me je pogledao i rekao:
„Znaš, nisam te doveo ovde da bi se nešto desilo. Doveo sam te jer mi prijaš. I zato što želim da znaš da si vredna pažnje.“
Taj trenutak mi je više značio nego bilo koji dodir. U svetu u kojem svi žure da dobiju nešto, on je samo želeo da ostane – i da me sluša.
Te večeri nisam otišla kući sa osećajem krivice, ni nelagode. Otišla sam s osmehom. Jer sam znala da još uvek postoje oni koji umeju da vide dušu – pre tela.
Facebook Comments