Zovem se Milena, i kroz život sam prošla kroz mnoge teške trenutke. Možda najteži od svih bio je gubitak mog muža. Imali smo srećan brak, dvoje dece i spokojan život. Ali tada, jednog dana, sve se promenilo. Moj muž je iznenada preminuo. Bilo je to poput groma iz vedra neba. Srce mi je bilo slomljeno, a dani su postali sivi i teški. U početku nisam znala kako da nastavim. Tuga je bila prevelika, a svi su se trudili da mi pomognu. Međutim, niko nije mogao da popuni tu prazninu.
Moj svekar, očeva strana porodice, bio je prisutan tokom svega. On je bio stub podrške, jer je i on gubio sina. Bio je tu za decu, za mene, kao nikada pre. Iako su prošle godine, i on i ja nismo gledali jedno drugo na taj način – sve dok nije došao dan koji je promenio sve.
Nekoliko meseci nakon muževe smrti, jedne noći, dok su deca spavala, moj svekar je došao kod mene. Kucanje na vratima, bilo je tiho, ali odlučno. Nisam ni pomislila na ništa loše – zapravo, nisam ni razmišljala. Niti sam bila spremna, niti sam to očekivala. On je samo želeo da razgovaramo, da se opustimo, kao dvoje ljudi koji su se zajedno nosili sa gubicima. Otvorila sam vrata, i ušao je. U njegovim očima bila je tuga, ali i nešto drugo – nepoznato, možda čak i zabranjeno.
Počeli smo razgovarati o svemu. O mužu, o životu koji je sada postao prazan, o deci, o tome kako je sve teško. U tom trenutku, dok su se naše reči preplitale, nešto je u meni samo otkrilo sve ono što sam potisnula – privlačnost. U tom razgovoru, došlo je do nečega što nisam mogla da kontrolišem. Nekako smo se približili, a on me uhvatio za ruku. Njegov dodir bio je nežan, ali pun snage. Nije bilo reči, nije bilo pitanja. Samo je jednostavno stajao tu, gledajući me u oči.
Zatrnula sam, srce mi je brže kucalo. Mislila sam da nije moguće. Moj svekar, osoba koju sam uvek poštovala kao svog muža oca, sada je stajao predamnom kao neko ko nije više samo otac mog muža, nego možda neko ko bi mogao da postane mnogo više. Bilo je to kao iz sna, a opet stvarnost. Samo što u tom snu nije bilo mesta za logiku, za zabrane, za to da mi shvatimo da smo u ovoj situaciji, zapravo, dva povređena i usamljena čoveka.
„Milena“, rekao je tiho. „Znam da se osećaš izgubljeno. Ali i ja se osećam isto. Ne želim da me pogrešno razumeš, ali trebaš da znaš – nisam tu samo da te tešim. Želim da budem više.“
Njegove reči su mi prolazile kroz glavu, a svaki deo mog bića bio je u kontradikciji sa onim što sam osećala. Zamišljala sam njega kao svog svekra, oca svog muža, osobu koju sam poštovala i smatrala temeljem naše porodice. Ali sada je sve bilo pomerljivo, nesigurno. Moje srce nije znalo kako da reaguje, ali mi je telo reklo nešto drugo.
I, onda, bez da sam mogla da zaustavim sebe, prepustila sam se. To je bila pogrešna stvar, to je bila i ispravna stvar. Bio je to trenutak slabosti, trenutak patrijarhalne tuge, ali i želje za nečim što je bilo oduzeto.
Nakon te noći, ništa više nije bilo isto. U mojim očima, on je postao nešto drugo. Ne samo svekar. Ne samo očeva slika. Postao je želja, postao je muž, iako nije bio. Bio je osoba s kojom sam se osećala voljeno, iako je sve to bilo zabranjeno. Zatvorila sam oči, a srce je ostalo u toj tami nečega što je bilo zabranjeno.
Sutradan, ništa se nije desilo. Ostatak dana prolazio je kao obično, a mi smo se trudili da se ponašamo kao da ništa nije bilo. Ali obe smo znali da je sve to promenilo dinamiku naše porodice. Nisam mogla da kažem da nisam znala šta će biti sledeće. Samo sam znala da su stvari postale mnogo komplikovanije nego što sam mogla da shvatim.
Facebook Comments