Zovem se Nevena, imam 39 godina i živim u jednom selu u okolini Trebinja. Znam da možda već zamišljaš stereotipnu sliku žene sa sela, ali te odmah moram razuveriti – nisam ovde zato što nemam izbora, već zato što volim ovaj način života.
Zemlja mi je dala korene, ali duša mi traži krila. Verujem da ljubav može da se rodi i među kukuruzima, i među ciglama betona. Samo je bitno da su dvoje ljudi spremni da je zalivaju – nežno, svakog dana.
Mnogi me pitaju zašto se nisam udala do sada. Moj odgovor je jednostavan – jer nisam htela da pravim kompromis sa srcem. Nisam htela da budem nečija opcija, dok ja želim biti nečiji izbor. Verovala sam u ljubav čak i kad su drugi govorili da sam previše izbirljiva.
Volim životinje, radim na imanju koje je nasledila moja porodica, i svaki dan provodim napolju. Imam više od sto košnica jer se bavim pčelarstvom. Kada te jednom pčela ubode, znaš da si živa. Tako je i s ljubavlju – treba da zaboli da bi znala da nije igra.
Ne tražim čoveka koji se plaši sela, niti onoga koji bi me menjao. Ne treba mi neko ko traži domaćicu, već partnerku. Mogu da kuvam, da perem, da čuvam – ali još više želim nekog s kim mogu da razgovaram, da planiram, da sanjam.
Moj idealan muškarac je jednostavan. Ne po životu, već po srcu. Iskren, veran, spreman da dođe i u gumama blatnjavim od njive samo da me zagrli i kaže – „Tu sam.“ Nema veze ako si iz grada, ako si iz dijaspore – ljubav ne poznaje geografske granice. Ako imaš želju da se skrasiš i stvoriš dom pun smeha i razumevanja – javi mi se.
Nemam dece, ali bih volela. Ako ti imaš – prihvatiću ih kao svoje. Ako ne možeš imati – važno mi je da imamo ljubav. Sve ostalo se gradi.
Znam da je danas teško verovati u iskrene namere, ali ako si pročitao do kraja – već si na pola puta. Pokaži mi da muškarci još umeju da pišu, da pozovu, da se potrude. Ja ću znati da uzvratim duplo.
Javi mi se preko poruke ili komentara. Možda naše ruke baš čekaju da se sretnu. I da, u mom kraju zalasci su prelepi. Dođi da ih gledamo zajedno.
Facebook Comments