Zovem se Neda, imam 38 godina i živim u Novom Sadu. Ova ispovest mi nije laka, ali je iskrena. Ne tražim opravdanje, samo želim da podelim istinu. Varala sam muža. Sa čovekom mnogo starijim od njega… i od mene. I nije mi cilj da šokiram – već da priznam nešto što me promenilo iz korena.
U braku sam bila deset godina. Spolja je sve delovalo stabilno: kuća, posao, zajednički prijatelji, ručkovi nedeljom… ali iznutra – sve je već dugo bilo prazno. Nismo se svađali, nismo čak ni vikali. Samo smo prestali da budemo „mi“. Živeli smo kao cimeri koji ne dodiruju ni rečima, ni pogledima. A onda sam srela NJEGA.
Bio je stariji – 56 godina. Potpuno drugačiji od onoga što sam mislila da me privlači. Polako je razgovarao. Gledao me u oči dok pričam. Pitao kako se osećam i čekao odgovor. Nije mi odmah prišao, nije me osvajao gestovima – osvojio me pažnjom. Nezainteresovan za igrice, potpuno prisutan. I ja sam – prvi put posle mnogo godina – osetila da me neko vidi.
Nisam planirala ništa. A dogodilo se. Ne mogu da kažem da me ponelo. Ne, bila sam svesna. Prevarila sam čoveka s kojim sam delila krov i život. I iako bi mnogi rekli da sam loša osoba – ja sam tada prvi put progledala. Ne zato što je bilo uzbudljivo. Nego zato što sam shvatila koliko sam zaboravila na sebe.
Taj stariji muškarac nije bio moja budućnost. Ali bio je moje ogledalo. Pokazao mi je koliko sam gladna pažnje, dodira, iskrenog razgovora. Nije me učinio nevernicom – samo mi je pomogao da shvatim da sam godinama bila duhovno sama.
Završilo se tiho. Nije bilo drame. Rekao mi je: “Nedo, ti ne tražiš avanturu. Ti tražiš ljubav. A ljubav traži iskrenost.” I otišao. A ja sam ostala da pogledam u sebe. Prvi put bez opravdanja.
Priznala sam mužu. Ne sve, ne u detalje. Samo ono što je najvažnije – da nas više nema. Nismo ni pokušavali da spasimo. Nismo ni plakali. Samo smo se razišli – jer nismo znali jedno drugo da volimo.
Danas sam sama. I ne stidim se. Ne ponosim se greškom, ali je ne brišem. Jer me naučila. Naučila me da ne pristajem na život bez topline. Naučila me da žena ne mora da bude samo dobra supruga i dobra domaćica, već i neko koga treba grliti, slušati i poštovati.
Nisam više ona žena koja ćuti i trpi. Sada znam da ako moram da varam da bih se osećala živo – nisam na pravom mestu. A još važnije – sada znam da ljubav nije u godinama, novcu, sigurnosti… već u prisutnosti.
Moja ispovest nije savršena. Ali je stvarna. Ako bar jedna žena pročita ovo i seti se sebe – vredelo je.
– Neda, Novi Sad
Facebook Comments