Zovem se Ivana. Imam 44 godine i dolazim iz Niša. Možda te ovo iznenadi – ali još uvek verujem u ljubav. Ne onu iz romantičnih filmova, već onu koja se ogleda u svakodnevici. Ljubav u obliku „pazi kako voziš“, u obliku ruke na ramenu kad sve krene nizbrdo, u tišini koja ne guši, već smiruje.
Po struci sam medicinska sestra. Radim noćne smene, slušam tuđe priče, često prva pružim ruku. I upravo zbog toga mi treba neko – ne da me spašava, nego da me drži dok se sama vraćam sebi. Neko s kim neću morati da budem jaka svaki dan. Neko ko neće pobeći kad vidi moje umorne dane i neurednu kosu.
Moja prošlost nije laka. Bila sam voljena – i bila sam izigrana. Imala sam snove – neki su se srušili. Ali iz svega toga sam izašla sa jednim zaključkom: i dalje želim ljubav. Jer bez nje, život samo postoji, ne diše.
Tražim muškarca koji zna koliko je vredno kad te neko razume. Koji zna da je pažnja u sitnicama. Ako znaš šta znači ostati, čak i kad nije savršeno – možda si baš ti taj. Ne moraš da imaš sve odgovore. Samo mi treba neko ko će da pita: „Kako si?“ i sačeka odgovor.
Ako imaš decu – razumem. Ako si prošao kroz razvod – razumem još više. Ne tražim savršenstvo, već autentičnost. Neko kome nije problem da podeli kafu ujutru i tišinu uveče. Neko ko zna da su najlepši trenuci često oni koje ne planiramo.
Imam psa, volim prirodu, vikendom sam često na selu kod roditelja. Nisam za noćne izlaske i klubove. Ali sam za večere pod zvezdama i razgovore koji traju do pola noći. I da, volim da pišem – dnevnik mi je terapeut, ali možda si ti stranica koju sam čekala da ispišem.
Ako si tu jer ti je dosta maski, igara i lažnih profila – javi se. Ne moraš da pišeš roman. Samo napiši: „Ćao, Ivana.“ Možda je to početak svega.
Facebook Comments