Zaljubljena sam u svog očuha – zbunjena sam i ne znam šta da radim
Nikada nisam mislila da ću se naći u ovakvoj situaciji. Pišem ovo jer nemam s kim da podijelim svoje misli, a osjećam da ću eksplodirati od zbunjenosti i emocija koje ne znam kako da kontrolišem. Imam 19 godina i zaljubljena sam u svog očuha. On ima 50. Zvuči pogrešno, ali ne mogu da utičem na ono što osjećam.
Kako je sve počelo?
Moj očuh se pojavio u mom životu prije nekoliko godina. Moja majka je bila s njim već neko vrijeme prije nego što su se vjenčali, ali ja sam ga u početku doživljavala kao nekog ko jednostavno pripada njoj, nekog ko je tu jer je ona tako odlučila. Međutim, kako su godine prolazile, shvatila sam da ga posmatram drugačije.
On je pažljiv, zreo, inteligentan. Priča sa mnom kao da sam odrasla osoba, nikada me ne gleda s visine, ne umanjuje moja osjećanja ili probleme. Uvijek je tu da me sasluša, da me posavjetuje. U nekim teškim trenucima, kad sam imala problema s prijateljima ili u školi, bio je osoba kojoj sam mogla vjerovati. A onda je došao trenutak kada sam shvatila da ga ne gledam samo kao očuha.
Zbunjena sam – da li je ovo samo prolazna faza?
Svjesna sam da može biti riječ o privremenoj zaljubljenosti. Možda mi samo nedostaje muška figura u životu, možda tražim sigurnost i stabilnost koju nikad nisam imala s biološkim ocem. Možda mi se sviđa jer je drugačiji od mladića mojih godina, jer zna šta želi, jer je zreo, odgovoran i zaštitnički nastrojen.
Ali šta ako nije samo prolazno? Šta ako su moja osjećanja dublja nego što mislim? Pomisao na to me plaši.
Granica koju ne smijem preći
Nikada mu nisam pokazala šta osjećam. Ponašam se kao da je sve normalno, ali unutra gorim. Ponekad uhvatim sebe kako ga gledam predugo, kako želim da mi posveti više pažnje nego što bi trebalo. Znam da bi bilo pogrešno da mu otkrijem kako se osjećam. On je muž moje majke. Čak i da osjeti nešto prema meni – što vjerovatno ne osjeća – to bi razorilo moju porodicu.
Ne želim da povrijedim svoju majku. Ona ga voli, vjeruje mu. Šta bi pomislila kad bi znala šta mi prolazi kroz glavu? Kako bi reagovala? Samo ta pomisao me natjera da se osjećam užasno i krivim samu sebe što uopšte imam ovakve misli.
Kako da nastavim dalje?
Pokušavam da se udaljim emocionalno, ali to nije lako kad je on svakodnevno tu. Ponekad mislim da bi najbolje bilo da odem, da se osamostalim, da nađem nekog svojih godina i pokušam da stvorim normalnu vezu. Ali, šta ako nikad ne pronađem nekog ko me razumije kao on?
Znam da ću morati pronaći način da prebrodim ovo. Da ga volim iz daljine, ali ne na način na koji bih željela. Da nađem nekog ko nije zabranjen, nekog s kim mogu graditi budućnost bez osjećaja krivice.
Ali kako da ugasim ovo što osjećam?
Facebook Comments