Ispovest: Muž mi nije bio dovoljan – i zato sam pronašla starijeg ljubavnika
Nikada nisam mislila da ću biti ta žena. Žena koja vara. Žena koja krije poruke, briše pozive, laže gde ide i s kim. Bila sam verna, posvećena, strpljiva. Dala sam sebe celom dušom svom mužu, svom braku. Ali vremenom, počela sam da osećam prazninu koju nisam mogla da objasnim. On je bio tu fizički, ali emotivno… sve je nestajalo.
Na početku našeg braka sve je bilo divno – pažnja, nežnost, razgovori do kasno u noć. Ali godina po godina, stvari su se menjale. Postali smo kao cimeri. Ljubav je zamenjena rutinom, a strast navikom. Više nije bilo dodira bez povoda, više nije bilo one vatre u očima kada me pogleda. Sve se pretvorilo u: „Jesi platila račune? Jesi kupila hleb?“
Pokušavala sam da pričam s njim. Da mu objasnim da mi fali… dodir, pogled, želja. Ali uvek je govorio: „Umoran sam“, ili „To su gluposti, znaš da te volim.“ I možda me jeste voleo, na neki svoj tihi, muški način, ali meni to više nije bilo dovoljno. Počela sam da se osećam kao žena koja polako vene, neprimećena, nepoželjna.
I onda sam upoznala njega. Stariji muškarac, ozbiljan, samouveren, sa stavom i iskustvom koje se odmah osećalo u svakoj rečenici. Nije bio zgodan u klasičnom smislu, ali imao je nešto… onu harizmu, onu mušku energiju koja me oborila s nogu. Upoznali smo se slučajno – u jednoj knjižari, verovali ili ne. Pogledi su nam se sreli dok sam birala knjigu, a on je samo rekao: „Odličan izbor. I ja volim klasike.“ Nasmejala sam se, i tako je počelo.
Ubrzo smo počeli da se dopisujemo. Igrali smo se rečima, pogledima, aluzijama. On je znao kako da me gleda, kako da me dotakne pogledom i rečima, kako da u meni probudi ono žensko što je godinama bilo uspavano. Kada smo se prvi put poljubili, srce mi je tuklo kao da imam 17 godina. A kad smo završili u njegovom stanu… ne mogu to ni opisati rečima. Svaki dodir, svaki uzdah, bio je dokaz da nisam luda što sam tražila više. Bio je neverovatan – pažljiv, strastven, iskusan, znao je svaku žensku slabost.
S njim sam se ponovo osetila živom. Lepom. Ženom. Ne samo suprugom, ne samo majkom, nego onom pravom – poželjnom i vrednom pažnje. Počela sam da se sređujem češće, da se smejem više, da živim. I niko ništa nije primetio. Moj muž je bio u svojim obavezama, svojim navikama, svojim izgovorima.
Naravno, znala sam da to što radim nije ispravno. Svaki put kad bih se vratila kući, nosila sam deo krivice u očima. Ali nisam mogla da prestanem. Bila sam zavisna – od pažnje, od dodira, od toga da neko ponovo vidi mene. Jer u mom braku sam postala nevidljiva.
Pitala sam se – da li da prekinem sve? Da pokušam još jednom da spasem ono što sam imala kod kuće? Ali iskreno… nisam više želela da se borim sama. Umorila sam se. Moj muž nije bio spreman da se menja. A ovaj stariji muškarac – on mi je pružao sve ono što sam godinama tražila. I nije to bilo samo u krevetu, iako je on tu bio zaista neverovatan. Bilo je u načinu na koji me drži za ruku, u tome kako me sluša, kako me razume i kad ćutim.
Znam da ova priča nema klasičan kraj. Nisam još odlučila šta ću dalje. Možda ću ostati sa mužem i večno čuvati ovu tajnu. Možda će me život odvesti nekim novim putem. Ne znam. Znam samo da nisam loša osoba jer sam poželela više. Poželela ono što svaka žena zaslužuje – da bude voljena, željena, viđena. I ako sam zbog toga pogrešila… možda mi je ta greška spasila dušu.
Facebook Comments