Kad sam se udala na selo, mislila sam da me čeka miran život. Polje, krave, muž koji me voli i poštuje. Međutim… život se poigra s nama na načine koje nikad ne očekujemo. Naročito kad si mlada, lepa, i dođeš među ljude koji nisu navikli na novu krv.
U početku sam se trudila da budem uzorna žena. Ali brzo sam shvatila da na selu rad, poštenje i dobrota ne znače mnogo kad nemaš dinara u džepu. Moj muž je bio dobar — ali nesposoban. Nije znao da zaradi, da se snađe. Počeli smo da oskudevamo. Nema ni za brašno, ni za kafu, a o garderobi i kozmetici da ne pričam.
I onda… sve je krenulo neplanirano.
Prvi je bio komšija, koji mi je doneo vreću krompira, a ja mu se “zahvalila”. Bio je to samo jedan put — mislila sam da se više neće ponoviti. Ali on je pričao dalje. I onda je došao sledeći. Pa još jedan. Pa još jedan…
Počela sam da dobijam meso, jaja, brašno, pa čak i gorivo. Znali su da će dobiti nešto zauzvrat. Nisam se osećala loše — svi su bili zadovoljni. Njihove žene ionako više nisu marile za njih. A ja sam bila lepa, željna pažnje, i nisam imala kome da se poverim.
Niko u selu ne zna zvanično. Sve je u šapatu, u pogledima. Neke žene me gledaju s gađenjem, ali im muževi i dalje kucaju na moja vrata kad padne mrak. Kad nemam novac, uzmem hranu. Nekad mi ostave čak i nešto za decu — pelene, čokoladu. Svako mi daje ono što ima. A ja im dam ono što žele.
Nisam ponosna. Ali nisam ni pokajnik. Preživela sam kako sam znala. Na svoj način.
Moj muž ništa ne zna. Ili se pravi da ne zna. Ponekad me gleda drugačije. Možda mu je jasno, ali ćuti. Jer zna da se kuća ipak puni zahvaljujući meni. A i dalje mi svake noći leže u krevet — kao da sam sveta.
Ova ispovest nije da tražim oproštaj. Niti savet. Samo sam želela da izbacim iz sebe ono što me već dugo pritiska. Jer nije sve na selu idilično. Ponekad… selo zna da bude najpokvarenije mesto na svetu.
Facebook Comments