ISPOVEST: Udala sam se na selo i sve je bilo u redu… dok se nije dogodilo nešto što mi je promenilo život
Udala sam se mlada, iz ljubavi. Moj muž je bio dobar, radan, tih — sve ono što sam želela. Preselila sam se kod njega, u njegovo selo, u kuću gde smo živeli zajedno sa njegovim roditeljima. Mislila sam da počinjem jedan običan, miran seoski život, bez mnogo luksuza, ali pun smisla.
Radili smo po ceo dan, pomagali jedno drugom, veselili se sitnicama. Naučila sam da pravim sir, da hranim svinje, da ustanem u pet i budem zahvalna na svemu što imam. Njegova majka je bila povučena, ali korektna. Njegov otac — ćutljiv, strog, onaj tip ljudi koji deluje kao stub kuće.
Meseci su prolazili, a ja sam se trudila da budem dobra snaja, dobra žena. Niko mi nikad nije rekao da na selu žena često nema pravo na slabost. Da ako si tužna — ćutiš. Ako ti je teško — sabereš se i nastaviš. Tako sam i ja gurala. Učila sam da budem „dobra“.
Sve je bilo u redu. Ili sam bar želela da verujem da jeste.
Jedne večeri, dok su svi spavali, ostala sam u kuhinji da sklonim sudove. Bio je mrak, tišina, čulo se samo kuckanje sata na zidu. Ušla sam u sobu misleći da je muž već legao. Kad sam sela, nisam ni stigla da izgovorim reč. Osetila sam ruku — njegovu. Svekar. Na mom kolenu.
Srce mi je stalo.
U trenu, sve što sam znala se raspalo. Nije bilo dodira koji traje — to je bio tren, ali dovoljan da mi se svet prevrne. Pogledao me je. Osmehnuo se kao da to nije ništa. Kao da imam obavezu da ćutim.
Ustala sam i izašla iz sobe bez reči. Niko ništa nije primetio, ali ja… ja više nisam bila ista.
Danima posle toga sam pokušavala da zaboravim. Govorila sebi da sam umislila, da sam ga možda pogrešno razumela. Ali nisam. Pogledi koje mi je slao posle toga, tišina koja je postala teža nego ikad — sve je govorilo da nije bila greška.
Nisam znala kome da se obratim. Mužu? Da mu slomim poverenje u oca? Njegovoj majci? Da se pravim luda i čekam da prođe? Ili da ćutim i trpim kao mnoge žene pre mene?
Počela sam da sumnjam u sebe. Prestala sam da se smejem. Više nisam išla sa njima u polje. Zaključavala sam vrata kad sam bila sama. Umesto da gradim dom, ja sam postajala zatvorenik u sopstvenom životu.
Svaki dan sam se pitala: “A šta ako se opet desi?”
“A šta ako niko ne poveruje?”
“A šta ako ostanem sama?”
Zato pišem ovo danas. Ne da bih izazvala sažaljenje. Već da bih rekla sebi i svim ženama koje su prošle kroz sličnu tišinu — nismo krive. Nismo lude. I nismo same.
Jer jedan pogled, jedan dodir bez pristanka — to menja sve. To ostavlja trag koji niko ne vidi, ali mi ga nosimo kao teret svakog dana.
Možda još nisam skupila snagu da sve kažem glasno, u lice. Ali sam je skupila da napišem. A to je prvi korak. Ka slobodi. Ka istini. Ka životu u kom više neću ćutati.
Facebook Comments