Ne znam ni kako da počnem. Pišem ovo jer mi duša vrišti iznutra, a ne smem nikome da kažem. Sve sam zakopala duboko u sebi, ali osećaj krivice ne da mi mira. Guši me. Gledam čoveka kog sam izabrala za muža, koji me voli, koji mi veruje, i srce mi se cepa jer znam šta sam uradila. I to ne bilo kada – već veče pre naše svadbe.
Bila je to duga, stresna nedelja. Pripreme za svadbu, rodbina sa svih strana, umor, napetost, sve je bilo haotično. A on… kum. Stariji, zgodan, uvek sa osmehom, šarmantan. Bio je mužev prijatelj, ali i neko ko je uvek znao da priđe, da se našali, da me pogleda tako da mi krv zadrhti. Nisam mu nikad dala povoda, ali uvek je bilo neke napetosti među nama. One neizgovorene.
Dan pre svadbe sve je bilo u haosu. Muž je bio sa svojim prijateljima, slavili su, pili, zezali se. Ja sam ostala da proverim haljinu, dekoraciju, poslednje detalje. Kasno uveče došao je kum – da donese nešto što je trebalo za ceremoniju. Rekao je da nije hteo da zove, samo je svratio da pomogne.
Popili smo po čašu vina, svesni da sutra dolazi dan koji menja sve. Pričali smo iskreno, o svemu. Rekao je kako mu je drago zbog mene, kako zna da me muž voli, ali onda je ćutao, pogledao me i rekao: „Ali ja ne mogu da ne mislim kako bi bilo da si ti moja.“
Sledila sam se. Nisam znala šta da kažem. A onda… samo je prišao. I poljubio me. Nisam se pomerila. Možda sam mogla da ga odgurnem, možda sam trebala da viknem, da ga zaustavim. Ali nisam. Telo mi je bilo vatra, glava prazna. Taj poljubac se pretvorio u nešto više. I sve se dogodilo – brzo, tiho, bez mnogo reči.
Kad je otišao, ostala sam da sedim na podu svoje sobe, gola, zbunjena, slomljena. Nisam mogla da verujem šta sam uradila. Sutradan sam se udala. U beloj haljini, sa osmehom, sa buketom u ruci. Svi su govorili da sijam, da izgledam kao najsrećnija mlada. A ja… ja sam nosila težinu koju niko nije video.
Prošla je godina dana. Muž i ja smo dobro. Volimo se, smejemo, planiramo budućnost. A kum… više se ne pojavljuje često. Drži distancu. Nikada nismo razgovarali o toj noći. Nikada mi nije pisao, zvao. Kao da se ništa nije dogodilo.
Ali meni se dogodilo. I živi u meni. Ne mogu da zaboravim. Ne zato što želim da se to ponovi – ne želim. Nikada više. Već zato što ne mogu da oprostim sebi. Jer sam izdala. U najgorem mogućem trenutku. I ne znam kako da nastavim dalje, a da se ne osećam kao prevarantkinja svaki put kada me muž poljubi ili mi kaže da me voli.
Znam da bi me to slomilo kad bi saznao. Njegovo srce ne bi preživelo takvu izdaju. A ja ga volim. Iskreno. Ludo. Ali to me ne pere od krivice.
Ponekad se pitam – šta me nateralo? Je li to bio strah? Stres? Ili sam samo na tren poželela da osetim nešto zabranjeno? Ne znam. Možda sam pokušala da „proverim“ sebe, da na ivici vidim šta ostavljam iza, pa da sigurnije zakoračim u brak. Ali sam platila preveliku cenu.
Zato ovu ispovest i pišem. Da nekako olakšam sebi. Da to što me izjeda ne ostane neizrečeno. Da makar neko zna. I da, možda, kroz moje reči neko drugi razmisli pre nego što pogreši kao ja.
Ne tražim oproštaj. Znam da ga ne zaslužujem. Samo tražim mir. I dan kad ću moći da se pogledam u ogledalo bez da mi se srce stegne.
Facebook Comments