Nisam ponosna na to što pišem. Ne tražim ni oproštaj, ni razumevanje, a najmanje sažaljenje. Ali možda, samo možda, neko će pročitati ovo i shvatiti kako je lako pasti kada ti se život pretvori u čekanje. Kad si sama noćima, godinama, i kad ti je jedina konstanta tišina u krevetu.
Moj muž je već četiri godine u Austriji. Otišao je “na par meseci”, ali znamo svi kako to ide. Posao, novac, obaveze – sve što zvuči kao opravdanje, a zapravo je samo način da pobegneš. Slali smo poruke, čuli se svakog dana, ali vremenom su reči postajale kraće, razgovori sve ređi. I meni je počelo da fali ono što ni jedan video poziv ne može da zameni – prisustvo. Pogled. Dodir. Toplina druge kože.
Komšija Marko živi kuću do moje. Njegova žena je umrla pre tri godine, ostao je sam. Vredan je, pošten, i uvek spreman da pomogne – kad mi pukne cev, kad treba drva da se unesu, kad mi traktor ne upali. Počelo je kao prijateljska pomoć. Dvoje ljudi koji su usamljeni, ali ne govore o tome. Znate već – pogledi se zadrže sekund duže nego što bi trebalo, osmeh se javi bez razloga, srce zaigra kad se slučajno dodirnu ruke.
Jedne večeri, dok mi je pomagao da zamenim sijalicu u šupi, pala je kiša. Ostao je na čaju. I ostao. I tu večer mi je krevet, prvi put posle dugo vremena, bio topao. I telo. I srce. Pao je sav moj otpor, sve moje zakletve, svi moji “nikada ja to ne bih” – nestali su u jednom dahu.
Znala sam šta radim. Nisam bila pijana. Nisam bila u zabludi. Bila sam samo žena – gladna nežnosti, priznanja, želje. I znate šta je najgore? Nije mi bilo žao. Te noći sam prvi put posle mnogo godina osetila da sam živa.
Ali jutro je donelo grižu savesti. Moj muž je bio daleko, radio, trudio se, a ja… Ja sam varala. Ali nisam plakala. Nisam se slomila. Samo sam ćutala. I nastavila da živim. Ali Marko… on nije bio samo “jedna greška”.
Viđali smo se tiho. U prolazu, na kafi, u kasne sate kada se cela ulica ugasi. I svaki put sam znala da činim nešto loše, a svaki put sam išla opet. Jer u njegovom pogledu nije bilo osude. Samo razumevanje. Jer on zna šta znači spavati sam. Zna šta znači buditi se bez da ti neko kaže “dobro jutro”.
Ponekad se pitam – da li sam preljubnica, ili samo žena koja je izgubila deo sebe u čekanju? Da li je greh ako telo traži ono što mu je uskraćeno? Ako srce želi da čuje da još uvek vrediš?
Muž i dalje ne zna. Dolazi kući svaka tri-četiri meseca, donese pare, ponese novu garderobu. Gleda u telefon više nego u mene. Ljubimo se reda radi. U krevetu – ništa. I dalje sve hladno. A ja… ja onda brojim dane do sledeće kiše, do sledeće sijalice, do sledeće prilike da mi Marko opet kaže: „Nisi sama.“
Ne tražim opravdanje. Samo kažem istinu. I ta istina je da se prevara ne dešava samo zbog strasti. Nekad se desi jer si toliko dugo sam, da ti srce zaboravi kako je to kad nekome pripadaš.
I možda će me neko nazvati lošom ženom. Možda će reći da sam izdala. Možda će mi suditi, kao što žene sude jedna drugoj najstrože. Ali neka znaju – nije lako biti preljubnica. Nije lako leći kraj nekog i ćutati, a misliti na drugog. Nije lako nositi dve stvarnosti u sebi.
Ali ono što najviše boli… jeste to što ni sama više ne znam kojoj pripadam
Facebook Comments