“Mlada sam ostala udovica nakon tragedije – i bila sam intimna s mnogim muškarcima iz mog sela”
Imala sam samo 24 godine kada sam izgubila muža. Sve se desilo iznenada – nesreća na putu, jedno popodne, jedan telefon koji je zazvonio i sve mi je stalo. Do tada sam verovala da će život ići svojim tokom. Zaljubili smo se mladi, venčali, počeli da gradimo dom. Nismo imali decu, ali planirali smo. Sve je bilo pred nama. A onda – ništa.
Ostala sam sama u kući koju smo zajedno zidali. Sama za stolom gde smo zajedno doručkovali. Sama u krevetu u kom su snovi postali tišina. Cela kuća je mirisala na njega. Na njegov znoj, njegovu kožu, na ono što više nikada neće biti moje.
Prvi meseci su bili magloviti. Nisam znala gde sam. Svi su dolazili, nudili pomoć, reči utehe, neki su plakali sa mnom. Ali kad je prošao sahrani deo, kad su svi počeli da se vraćaju svojim životima – ostala sam sama. I tišina me jela iznutra.
A onda sam počela da osećam nešto drugo. Tugu je počela da zamenjuje praznina. Telo mi je bilo gladno dodira, pogleda, pažnje. Ne zato što sam bila nemoralna. Nego zato što sam bila živa. I jer sam želela da opet osetim da sam žena, a ne samo udovica.
Prvi put je bio s komšijom. Pomagao mi je oko dvorišta. Gledala sam ga kako se znoji dok cepa drva, i u meni se nešto probudilo. Nisam to planirala. Jednostavno se desilo. Pogledao me je drugačije nego drugi – ne s žaljenjem, nego s željom. I kad me dotakao, nisam ga odbila.
Nakon toga, sve je krenulo kao nizbrdo. Ili uzbrdo, zavisi kako ko gleda. Bilo je još muškaraca. Neki su me znali godinama, neki su bili slobodni, neki ne. Ali ja sam tada prestala da razmišljam o granicama. Po danu sam bila tiha, pristojna udovica. Po noći – nešto sasvim drugo.
Ljudi u selu su počeli da pričaju. Znam da jesu. Pogledi su mi postali teži, a žene su me izbegavale. Neke iz straha, neke iz prezira. A muškarci… oni su me gledali onako kako muškarci gledaju kad nešto žele, a ne smeju. Neki su ipak dolazili, pod izgovorom da mi pomognu – a ja nisam uvek govorila “ne”.
Znam kako ovo zvuči. Znam šta ljudi mogu da pomisle. Ali niko ne zna kako izgleda ostati sam sa svojim bolom. Niko ne zna koliko je teško kad u trideset kvadrata tišina odzvanja kao vrisak. I koliko treba hrabrosti da priznaš sebi da ti nije samo srce slomljeno, već i telo koje traži dodir da se oseća živim.
Ne ponosim se time. Ne kažem da je sve to bilo ispravno. Samo kažem – to sam bila ja. Povređena, izgubljena, usamljena. I gladna nečega što ne može da zameni ni sve molitve sveta.
Danas… danas je drugačije. Prošlo je par godina. Neki od tih muškaraca više mi ni ne kažu “dobar dan”. Neki su i dalje tu, u prolazu, ali bez reči. A ja? Naučila sam da živim s time. I da ne tražim opravdanja, jer ih nema. Bilo je kako je bilo.
A srce… ono je i dalje slomljeno. Ali sada kuca tiše. I čeka možda jednog čoveka koji neće doći samo zbog tela – već da me zagrli, ćuti sa mnom, i da u toj tišini budemo dvoje koji se nisu izgubili.
Zato pišem ovo. Ne da se ispovedim pred svetom. Već da skinem taj teret sa grudi. Jer ako iko pročita ovu ispovest i kaže: “Znam kako ti je bilo”, onda možda nisam bila sama onoliko koliko sam mislila.
Facebook Comments