Nikada ne bih pomislila da ću nešto ovakvo doživeti. Bila sam jedna od onih žena koje su verovale u brak, u lojalnost, u „dok nas smrt ne rastavi“. I baš zato što sam verovala, gubitak kontrole tog dana me je slomio. I ne, ne pokušavam da opravdam ono što sam uradila. Ovo je ispovest, ne izgovor. Možda tek sada prvi put imam snage da pogledam istini u oči.
Moj muž i ja smo zajedno devet godina. Venčali smo se relativno mladi, iz velike ljubavi. On je uvek bio odgovoran, požrtvovan, predan – ali nikad suviše prisutan. Njegov posao, stalna putovanja, večeri provedene u hotelima i avionskim letovima – postali su naš standard. I ja sam sve to prihvatila. Do trenutka kad sam prestala da osećam da sam mu žena, a postala neko ko samo održava stan i menja posteljinu dok njega nema.
Njegov najbolji prijatelj Ivan bio je česta pojava u našem životu. Zajedno su odrasli, zajedno prošli vojsku, prvi posao, venčanja. Bio je kao član porodice. I ja sam ga uvek gledala kao brata.
Dok jedne večeri – nisam prestala da ga gledam tako.
Bio je kod nas da ostavi alat koji su koristili ranije. Muž je bio u Španiji, na seminaru. Ivan je ostao da popijemo piće i da ispričamo šta ima novo. I onda, u nekom čudnom trenutku tišine, pogledao me je nekako drugačije. Možda je to vino, možda samoća, možda su godine ignorisanja – ali nešto u meni je puklo.
Nisam znala šta se dešava. Samo sam znala da želim da budem dodirnuta. Da budem primećena. Da neko čuje kako dišem.
Poljubio me je prvi. Ja nisam pobegla. I ubrzo… završili smo u spavaćoj sobi. Na bračnom krevetu.
Taj trenutak – osećaj krivice i uzbuđenja, greha i istine, sve u jednom dahu – bio je poput uragana.
A onda – vrata.
I ne… nisu se otvorila tiho. Vrata su se zalupila od siline.
Muž je stajao tu. Sa rancem u ruci, pogledom koji me je presekao do kostiju. Ivan je ustao prvi, pokušao nešto da kaže, ali nije stigao.
„Je l’ moguće da mi ovo radite? Ovde? Vi?“ – vikao je, ali ja sam čula samo svoje srce koje mi je udaralo kao da će iskočiti.
Ivan je otišao. Ćutke. Bez pogleda unazad.
Moj muž je stajao nekoliko minuta nasred sobe, onda seo, spustio glavu među ruke. Ćutali smo. Sat vremena. Možda i više.
„Koliko traje?“ – pitao je.
„Nije trajalo. Samo se… desilo“, promucala sam.
Nije mi verovao. I ko bi?
Izašao je iz stana i nije se vratio tri dana. U tom trenutku nisam znala da li će se vratiti ikada.
A onda, poruka: „Spakuj se. Odlazimo na vikend.“
Mislila sam da se šali. Ali nije. Otišli smo na planinu. Ćutali smo, šetali, ćutali još više. A onda mi je rekao nešto što nikad neću zaboraviti:
„Ne mogu da te mrzim. Mogu da te ostavim, ali ne mogu da te mrzim. Zato biram da pokušamo, dokle god bude imalo smisla.“
Od tada, ništa više nije isto. Ne gledamo se istim očima, ali sada bar zaista gledamo. Bez maski, bez izgovora.
Nisam ponosna. Ali ta noć me je naterala da shvatim koliko smo zaboravili jedno drugo.
I možda je to najtužnije od svega – da tek kad sve pukne, naučimo kako je moglo da se spasi.
Facebook Comments