Nije lako opisati koliko je Novak Đoković loše igrao u subotu popodne u madridskoj Magičnoj kutiji, ali jedno je sigurno. U njegovoj igri nije bilo ni magije ni bilo čega drugoga što ga je napravilo najboljim teniserom svih vremena. Manje-više, sve ono što ga je učinilo onim što jeste – nedostajalo je.
Ali najviše od svega – ono neverovatno samopouzdanje koje ga je uvek krasilo u najtežim trenucima. Nekoliko puta mu se pružala prilika da preokrene meč, ali u njemu nije bilo snage da to uradi. Pri tome ne mislim na fizičku snagu, jer Nole nije ni imao prilike da pokaže koliko je fizički spreman. Toliko je njegova igra bila bleda.
A šampion bez samopouzdanja je kao lav bez zuba. Izgleda kao kralj džungle, ali nema čime da ujede.
E sada, samopouzdanje nije nešto što se zaboravlja. Ako je neko imao samopouzdanje, imaće ga uvek – ali pod određenim uslovima. A onaj osnovni – ono se gradi pobedama.
I to je ono što Đokoviću najviše nedostaje ove godine. Lako ga gubi a teško vraća. Kada je u Melburnu ili Majamiju dobro krenuo, začas je podigao igru. Ali na ostalim takmičenjima, osim u Brizbejnu (četvrtfinale) koji je bio njegov prvi turnir posle zimske pauze, odmah je gubio.
Nole u 2025. ima neverovatna četiri poraza u prvim kolima na poslednjih pet takmičenja. I sva četiri od tenisera prilično slabijeg rejtinga – Mateo Beretini je bio 35, kada ga je savladao na startu Dohe, Botik van de Zandšulp 85. u Indijan Velsu, Alehandro Tabilo 32. u Monte Karlu i sada Mateo Arnaldi 44. u Madridu.
Facebook Comments