Ispovest:
Nikada nisam bio od onih ljubomornih muškaraca. Verovao sam svojoj ženi bez zadrške, bez proveravanja poruka, bez prisluškivanja razgovora. Uostalom, brak bez poverenja nije brak, zar ne? Tako sam barem verovao… dok nisam shvatio koliko može da boli kad te baš taj neko u koga si imao najviše poverenja – izda.
Počelo je sve sasvim bezazleno. Moja supruga, tada 32-godišnjakinja, odlučila je da položi vozački ispit. Nisam imao ništa protiv, čak sam je podržavao, znao sam koliko joj to znači. Prijavila se u jednu školu, počela s teorijom, a potom su krenuli i praktični časovi.
I u početku je sve bilo normalno – vožnje popodne, po sat vremena, sve kako treba. Ali onda je, kako sama kaže, “instruktor predložio noćne vožnje da bi se pripremila za vožnju po mraku”. Nisam previše razmišljao o tome. Bio sam zauzet poslom, često umoran, i nisam želeo da ispadnem sumnjičav.
Ali vremenom su “noćne vožnje” postale sve češće. I trajale su sve duže. Umesto sat vremena, bila bi odsutna tri, pa i četiri sata. Kad bih je pitao, dobijao bih kratke odgovore: “Bilo je gužve”, “Produžili smo malo”, “Treba mi više prakse.”
Moja intuicija je počela da vrišti, ali sam je uporno gušio.
Sve dok jedne noći nisam izdržao. Rekao sam joj da idem ranije na spavanje jer me čeka težak dan, a zapravo sam sedeo u kolima ispred naše kuće i čekao.
Kada je izašla, sela je u auto koji nije imao oznaku auto-škole, već privatni automobil. Izašao je i on – instruktor. Muškarac u ranim četrdesetima, zgodan, nasmejan, opušten. Seo je na vozačko mesto, ona pored njega. Uključio je svetla i krenuli su.
Krenuo sam za njima, držeći rastojanje. Srce mi je lupalo kao nikad pre u životu. Vozili su van grada, ka nekoj napuštenoj livadi, mestu gde nema nikoga. Parkirali su se pored nekih starih napuštenih objekata.
Stajao sam skriven, gledao.
Nisam morao dugo da čekam. Umesto da izvadi knjige, papire, znakove, moja žena i njen instruktor su počeli da se ljube, strastveno, kao da su sami na svetu. Nije bilo ni traga ni pomena od ikakve “vožnje”.
U tom trenutku, ceo moj svet se raspao.
Nisam napravio scenu. Samo sam okrenuo kola i otišao. Ceo put do kuće vozio sam bez svesti o putu. Nisam znao šta osećam – tugu, bes, gađenje? Ili sve to zajedno?
Kada se vratila kući nekoliko sati kasnije, ponašala se kao da je sve normalno. Pravio sam se da spavam. Sutradan joj nisam ništa rekao. Trebalo mi je vremena da saberem misli.
Par dana kasnije sam joj sve izneo. Rekao sam joj da znam. Da sam ih video.
Nije poricala. Nije se ni trudila. Samo je spustila glavu i rekla da je sve počelo “spontano”, da je “on razumeo bolje nego ja”, da se “osećala živo” pored njega.
Da li je moguće da čovek koji je bio uz nju godinama, koji je gradio dom, pružao sigurnost, odjednom ne vredi ništa zbog nekog jeftinog instruktora vožnje?
Ne znam.
Zatražio sam razvod. Nisam mogao da živim sa izdajom koja mi je parala dušu svaki put kad bih je pogledao.
Danas sam sam. Još uvek lečim rane, ali bar znam da sam ostao veran sebi. I da sledeći put neću ignorisati ono što mi intuicija šapuće.
Jer ponekad, kad ti srce kaže da nešto nije u redu – treba ga slušati.
Facebook Comments