Zovem se Ljiljana, imam 52 godine, živim u okolini Banja Luke. Radim kao knjigovođa, mirna sam i stabilna žena. Imala sam jedan brak koji nije potrajao, nisam imala decu. Život je hteo drugačije. Ponekad noću razmišljam – šta bi bilo da sam tada otišla u Nemačku, kako su me svi nagovarali? Možda bih bila bogatija, ali – ne bih bila svoja.
Volim svoj kraj, svoju baštu, svoje jutarnje rituale. Imam mačku, onu starinsku šporet-kuvanu kafu, volim domaće kolače. Možda zvuči dosadno, ali meni je to svet. Ono što mi fali je neko ko bi u taj moj svet ušao bez buke, bez zahtevnosti, bez lažnih obećanja. Samo – prisutnošću.
Svesna sam da muškarci često traže mlađe. I ne zameram. Ali ja ovde pišem za onog jednog koji ne traži telo, nego dušu. Koji zna da je ruka u ruci jača od bilo kog uzdaha. Da je biti tu za nekog – vrednije od svega.
Ne tražim savršenog. Nego običnog. Da imaš dušu, da umeš da se nasmeješ i kad ti nije smešno, da znaš da ćutiš kad treba, da znaš da oprostiš i da priđeš. Da znaš šta znači biti čovek – bez maski.
Ako si udovac, razveden, samac – svejedno mi je. Ne zanima me prošlost, zanimaju me dani koje imamo ispred. Ako želiš da ti skuvam kafu ujutru, da ti vežem šal kad kreneš napolje, da ti donesem čaj kad si prehlađen – javi se.Možda te zanimaju brojke – visoka sam 168 cm, imam 66 kg, smeđu kosu i nosim naočare. Ali ono što je važnije: nikada nisam prestala da verujem u to da dvoje ljudi mogu da se pronađu, bez obzira na sve.
U ovom oglasu ne tražim “idealnog muškarca”. Tražim onog koji neće bežati kad postane teško. Koji neće tražiti razlog da ne dođe, nego razlog da ostane. Koji će me pogledati kao čoveka, ne kao telo.
Imam smeh koji retko pokazujem, ali kad ga pokažem – to znači da mi je lepo. Imam ruke koje znaju da zagrle, oči koje znaju da prepoznaju tugu, i dušu koja zna da ćuti kad je bolno. I spremna sam da sve to poklonim – ako si i ti spreman da daš isto.
Ako si između 45 i 60 godina, ne tražiš avanturu, ne igraš igrice, i veruješ da ljubav još uvek može da se desi – javi se. Možemo da razmenimo par poruka. Možda i više. Možda baš mi budemo dokaz da ljubav ne zna za godine, mesta ni prošlosti. Ljubav zna samo da dođe – kad je najmanje očekuješ.
Nekad mislim da sve u životu dođe u svoje vrijeme – samo treba naučiti čekati bez gorčine. Možda sam nekad bila nestrpljiva, možda sam i propustila poneku priliku, ali danas znam da ono što je suđeno – pronađe put, bez obzira na godine i okolnosti. Više ne jurim ništa. Samo želim mir. Onaj pravi, tihi mir, u kojem dvoje ljudi mogu sjediti jedno pored drugog, a da ne moraju ništa reći, jer im je već dovoljno što se čuju i bez riječi.
Naučila sam da sreća ne dolazi u velikim trenucima, već u onim malim, svakodnevnim. U jutru koje miriše na kafu, u šetnji kad lišće šušti pod nogama, u pogledu koji te prati dok izlaziš iz kuće. U rečenici: „Jesi li stigla kući?“ koja znači mnogo više nego „Volim te“. Jer prave riječi nisu velike, one su tople.
Znam da više nisam djevojka koja sanja bajke, ali još vjerujem u dobrotu. Vjerujem da postoje ljudi koji ne odustaju od nježnosti, iako ih je život naučio da budu oprezni. Vjerujem da postoje muškarci koji se ne stide osjećaja, i žene koje ne glume hladnoću da bi izgledale jake. I možda sam naivna, ali radije ću ostati takva, nego da postanem cinična.
Ne želim da mi neko obećava nebo. Samo da bude tu kad pada kiša. Da ne okrene glavu kad postane teško, da ne traži savršene trenutke – nego da ih zajedno stvorimo, onako kako znamo. Možda će ponekad biti tišina, možda i nesporazuma, ali ako postoji volja, sve se može ispraviti. Život me naučio da je najvažnije imati nekoga s kim možeš i da ćutiš, a da ne osjećaš prazninu.
Ponekad, dok sjedim u svojoj kuhinji i gledam kroz prozor, uhvatim sebe kako zamišljam kako bi bilo da s druge strane stola sjedi neko. Da pijemo kafu, da se nasmijemo nekoj sitnici, da pričamo o danu. Ne tražim ništa spektakularno – samo da se ne osjećam sama među stvarima koje volim.
Ne tražim čovjeka koji će mi promijeniti svijet. Moj svijet je već oblikovan. Samo želim nekog ko će u njega stati – bez da ga ruši, bez da ga menja. Neko ko će razumjeti da su tišina, poverenje i bliskost mnogo jači od riječi. Da ljubav nije dokazivanje, nego osjećaj sigurnosti.
Znam da mnogi danas traže savršenstvo na slikama, u porukama, u kratkim dopisivanjima. Ja ne. Meni je dovoljno da osjetim da neko iskreno piše, da ne koristi naučene fraze. Ne moraš biti pjesnik, samo budi stvaran. Reci mi šta voliš, čega se plašiš, kad si zadnji put bio sretan. Iskrenost je danas rijetkost, a meni je ona najvrijednija.
Ako nekad poželiš da dođeš, da sjednemo u moju baštu kad zamiriše jesen i popijemo kafu – biće mi drago. Ako ne, dovoljno je i da znam da još ima ljudi koji osjećaju isto. U ovom vremenu površnosti, svaka iskrena riječ vrijedi kao zlato.
Možda se nekome moj svijet čini malen, ali meni je taman. U njemu ima mjesta za cvijeće, tišinu, smijeh, i – možda – za tebe. Ne obećavam čuda, ali obećavam mir. Onaj koji traje, i koji ne traži ništa zauzvrat osim prisutnosti.
Ako se prepoznaš u ovim redovima, ne oklijevaj. Život je prekratak za „možda sutra“. Piši mi. Ne zbog velikih planova, nego zbog onog osjećaja da negdje, možda, postoji neko ko misli isto. I ako nas sudbina spoji – biće to zato što je došlo naše vrijeme.
A do tada, ja ću i dalje piti svoju jutarnju kafu, listati novine, maziti mačku i vjerovati. Jer, i kad sve prođe, vjera u ljubav je ono što nas drži živima.
📲 Javi mi se. Ako si i ti umoran od glume i tišine. Ako želiš nekoga – za stvarno.
About the Author
