Ispovest sobarice sa mora: “Počelo je kao posao, završilo kao tajna o kojoj niko ne zna…”
Nikada nisam mislila da će se moj život razviti ovako. Imala sam 24 godine kada sam otišla da radim kao sobarica u luksuznom hotelu na moru. Bila je to sezonska prilika koja se ne propušta – hotel visokog ranga, gosti iz sveta bogatih i slavnih, i naravno, dobra plata. Iako posao nije bio lak, a šef prilično strog i naporan, znala sam da mogu izdržati tri meseca.
Prvih par nedelja proteklo je uobičajeno – sređivanje soba, trčanje po spratovima, umor do kostiju. Ali jednog dana, situacija se neočekivano promenila. Stariji gost, gospodin u svojim kasnim pedesetim, počeo je da mi se udvara. Bio je fin, diskretan, nudio je komplimente i novac – direktno i bez ulepšavanja. Prvo sam bila u šoku, a onda sam počela da razmišljam. Bio je kulturan, korektan, i jasno je stavio do znanja da želi diskretno društvo – i da je spreman da plati veoma dobro.
Iako sam se bojala da bi sve moglo doći do šefa, rešila sam da rizikujem. Dogovorili smo se, otišla sam kod njega u sobu nakon smene, i tako je sve počelo. Nisam se osećala loše – sve je bilo na obostranu saglasnost, i osećala sam se kao da prvi put imam kontrolu nad situacijom.
Nakon toga, glas se brzo proširio među njegovim poznanicima koji su često boravili u istom hotelu. Počele su da pristižu nove ponude – i u tom trenutku sam shvatila da mogu zaraditi više za par sati nego što bih mogla za celu sezonu kao sobarica. Počela sam da raspoređujem vreme – danju sam radila redovno, a uveče sam se sastajala sa zainteresovanim gostima.
To su uglavnom bili stariji, imućni muškarci, često u brakovima u kojima više nije bilo strasti. Dolazili su poslovno, želeli su diskreciju i nežnost, bez ikakvih obaveza. Za njih, to je bila usluga – ali za mene, prilika da sebi obezbedim finansijsku sigurnost. Kupila sam novi telefon, otplatila dugove svojih roditelja, uštedela prvi put ozbiljan novac.
Šef nikada nije ništa rekao. Mislim da je bio zadovoljan time što ti gosti ostaju dugo, troše mnogo, i nikada se ne žale. Ipak, u dubini duše, znam da bi mogao da posumnja. Ali i da zna, ne verujem da bi reagovao – sve dok njegov džep ostaje pun, kao i moj.
Za svoju sigurnost, s nekima sam čak snimila diskretne snimke – ne zato što sam htela, već iz straha. Ako bi ikada pokušali nešto protiv mene, ucenjivali me ili pokušali da me okrive, znala sam da imam kako da se zaštitim. Niko ne zna tu moju drugu stranu. Za sve sam samo tiha, vredna devojka iz sobe broj 208.
Danas, godinu dana kasnije, više nisam tamo. Imam mir, ali i mnogo pitanja u sebi. Da li sam pogrešila? Da li sam iskoristila priliku? Ili sam samo uradila ono što sam morala da bih preživela u svetu gde se pošten rad ne ceni kao što se ceni novac?
Jedino što znam je da to iskustvo nikada neću zaboraviti – jer me naučilo kako izgledaju granice koje čovek sam sebi postavi… i koliko lako mogu da se pomere.
Facebook Comments