Ovo su legendarni sarajevski “žestoki momci” i priče o njima: Ja sam se prvi tukao s njim, Ćelo ga je također prebio, a nakon toga smo svi bili raja!

By admin aug2,2023
Podelite s Prijateljima
Većina nekadašnjih poznatih “žestokih momaka” sa sarajevskog asfalta danas nije među živima, a neki od njih i legende o njima žive i danas.

Brojni od njih su bili i učesnici odbrane Sarajeva i BiH tokom agresije na našu zemlju, a neki su i poginuli tokom rata.

Slijedi lista najupečatljivijih osoba sa sarajevskog vrelog asfalta, detalji iz njihovih života i ono što se vezalo za njih.

Ismet Ćelo Bajramović

Ismet Bajramović, poznatiji kao Ćelo, rodio se 1966. godine u sarajevskoj bolnici Koševo. Išao je u Osnovnu školu “Franjo Kluz” na Koševskom brdu, a poslije toga upisao je Mašinsku tehničku školu na Marijin Dvoru. Navodno je još kao učenik četvrtog razreda osnovne škole štitio svoju raju iz razreda od onih koji su završavali osmi razred, pa čak i onih koji su bili srednjoškolci, a dolazili su osnovcima da otmu poneki dinar.

Još kao srednjoškolac u Mašinskoj školi, početkom osamdesetih godina prošlog vijeka, Ćelu je pratio glas jednog od najžešćih sarajevskih uličnih mladića tog doba. 1985. godine završava u zatvoru. Zbog brojnih krivičnih djela osuđen je na zatvorsku kaznu u trajanju od 11 godina. Zatvorsku kaznu je odležao u Kazneno-popravnom zavodu u Zenici. Iz zatvora je pušten 1991. godine. Prije rata često je kao vatreni navijač Sarajeva dolazio u konflikte sa Dževadom Begićem Đildom, vođom navijača Željezničara. Ali, treba dodati da su Ćelo i Đilda bili jako dobri prijatelji, tako da ti konflikti nisu značili da su mislili zlo jedan drugome.

Početkom rata, Ćelo se istakao u dvije odlučujuće bitke za Sarajevo. Prvo, 2. maja 1992. godine kada se na Skenderiji vodila bitka za Predsjedništvo BiH sa niškim specijalcima JNA. Tom prilikom jedan od specijalaca je zarobio Ćelu i svjestan da se našao u totalnom okruženju sarajevskih branilaca, tražio da ga “zarobljenik Ćelo” sprovede do njegovih u Vojnu bolnicu, koja je još uvijek bila pod kontrolom JNA.

“Stavio mi je taj specijalac, koji je bio pod komandom pukovnika Milana Šuputa, kojeg smo kasnije zarobili, pištolj na čelo i ja sam ga trebao sprovesti do Vojne bolnice. Naveo sam ga u Vrazovu ulicu, jer sam znao da su tu naše grupe momaka. Kad sam ušao u ulicu, spazio sam naše momke i išaretom im dao znak. Munjevito sam se bacio, a oni su spektakularno lišili života specijalca koji mi je držao pištolj na čelu”, pričao je kasnije Ćelo.

Drugu značajnu ulogu je imao u Pofalićkoj bici 16. maja 1992. godine, kada su njegovi i Topini vojnici zoljama i osama prvi razbili srpske bunkere. Početkom 1993. godine, smijenjen je sa mjesta komandanta Vojne policije Armije BiH.

Iste godine, 26. septembra, dok je sjedio u bašći jednog kafića u sarajevskom naselju Ciglane, Ćelo je snajperskim hicem pogođen u srce, a životu mu je spašen zahvaljujući brzoj evakuaciji u Anconu, gdje je operisan.

Na Ilidži, 31. marta 2000. godine, u restoranu “Brajlović” ubijen je Rahman Hajdarpašić Rašo, bivši folk pjevač. Za ubistvo su optuženi Ismet Bajramović, Mahir Rađo i Mevsud Ličina. U tom procesu, Bajramovića je 4. februara 2001. godine sarajevski sudija Salem Miso osudio na 20 godina zatvora. U zatvoru je proveo pet godina.

U obnovljenom postupku 2005. godine, presuda mu je ukinuta i proces je vraćen na početak. Posljednje godine života proveo je uglavnom u bolnici. Tri godine kasnije, 17. decembra 2008. godine, Bajramović je izvršio samoubistvo pucavši sebi u glavu iz pištolja u svom stanu u Sarajevu.

Imer Pezo, jedan od prijatelja Ćele Bajramovića, svojevremeno je govorio za Source.ba portal o nekim detaljima sa Ćelom.

“Ćelo i ja smo skupa odrasli, išli smo zajedno u školu. Stalno smo se tukli u osnovnoj školi, a onda smo postali raja u sedmom razredu i prestali smo se tući. U ratu smo napravili dobre stvari, formirali smo Vojnu policiju koja je sprječavala kriminal u gradu. Ćelu je dragi Allah nagradio snagom i autoritetom. Volio je ljude koje nije trebao da voli. Neki su činili krivična djela, a onda se pozivali na njega. Tako je ispalo da je Ćelo posjekao sva stabla u gradu. Koga god su uhvatili da siječe, pozivali su se na njega, da je on naredio”, rekao je Imer Pezo za Source.ba portal.

“Sedam dana prije nego što će Ćelo izvršiti samoubistvo, on je došao kod mene. Bili smo skupa, a nažalost, on je već tada bio jako bolestan, koristio je morfijum. To ga je znalo uspavati, pa je kunjao, a onda bi se probudio u neka doba i rekao mi: ‘Šta mi imaš to pričati, koga to zanima’. Tada me pitao za Ismeta Čerkeza koji je bio uzor naše mladosti. To je momak koji je bio fudbaler i prvi otvorio kafić. Ismet Čerkez je povrijedio ruku i ona se sušila. Jalijaši sa Bistrika su ga uhvatili i prebili. Nije izašao iz kuće dok zadnja modrica nije prošla na njegovom tijelu. Kad je izašao iz kuće, prvo je naišao na komšiju koji mu je rekao: ‘Jesu te prebili’. Vrlo brzo nakon toga, Ćelo Bajramović je izvršio samoubistvo, a tek poslije sam shvatio zbog čega me je pitao za Čerkeza. Na isti način su, nažalost, obojica završili”, rekao je Pezo u razgovoru za Source.ba portal.

Dževad Begić – Đilda

Dževad Begić Đilda rođen je 1966. godine u Sarajevu. Poslije osnovne škole završio je zanat za limara i radio na poslovima obezbjeđenja objekata i ustanova.

Dževad Đilda bio je prijeratni vođa navijača FK Željezničar, jedan od žestokih momaka koji su branili Sarajevo tokom agresije na BiH. Činio je to sve do 11. jula 1992. godine kada je poginuo.

Od prvog dana borbe pa do dana pogibije Đilda je bio sve – i rezervni policajac i teritorijalac i dio interventnog voda, borio se i na Ilidži i na Blekinom potoku i na Zlatištu. Naprosto, bio je dio sarajevske mladosti odjednom suočene sa potrebom da navijačke rekvizite zamijeni puškama i bombama. Đildini bližnji pamte da je govorio:

“Ako treba ginuti, samo da nije od snajpera. Neka to bude muški”.

Međutim, u trećem mjesecu agresije na BiH metak zločinca sa tada okupirane Grbavice zauvijek je prekinuo njegov život. I to baš sa Grbavice za koju je živio. Tog kobnog  11. jula 1992. godine, u naselju Pofalići, u pokušaju da pomogne ranjenoj ženi pogođen je snajperskim hicem. A samo noć prije toga je bio glavni u razbijanju neprijateljkog gnijezda na Zlatištu. Mnogi i danas prepričavaju njegove podvige, koje je izvodio prateći sopstvenu parolu sa samog početka rata “Ne možete vi Đildi ništa”.

Bio je otac četiri djevojčice, i čekao je i petu koja će se roditi poslije njegove pogibije. Dževad Begić Đilda svoj život je dao za svoj grad. Dževadov brat Izet je poginuo ubrzo nakon Đilde, također od snajperskog hica. Nekadašnja sarajevska ulica ‘Livanjska’ danas nosi ime ‘Braće Begić’. Đilda se danas često spomene na stadionu Grbavica, a Manijaci ga nikada nisu zaboravili. O Đildi je također svojevremeno za Source.ba portal govorio Imer Pezo.

“Do nas su stigle glasine da se momak iz sedmog razreda hvali da je bio najjači. Krenuli smo da ga nađemo. Tada smo se potukli s njim. Vadili smo šibice ko će da se tuče s njim. Ja sam se prvi tukao s njim. Ćelo ga je također prebio. Đilda se ponašao kao da je sve bilo prvi put, strašno je bio tvrdoglav, ali je bio jako simpatičan. Nakon te tuče smo bili raja, jer nismo imali potrebu da se dokazujemo. Ćelo je Đildi rekao da bi ga više tukao u mladosti da je znao da će postati vođa navijača Želje”, rekao je svojevremeno Pezo za Source.ba portal.

Jusuf ‘Juka’ Prazina

Jusuf Prazina Juka rođen je 7. juna 1962. godine u Sarajevu. Prije rata osuđivan je i zatvaran više puta.  Početkom opsade Sarajeva, 1992. godine svoju grupu uspješno ustrojava kao paravojnu jedinicu, uključujući se u odbranu grada, a uskoro formira i vlastitu vojnu jedinicu od 3.000 ljudi, nazvanu “Jukini vukovi”. Zbog velikih zasluga u odbrani Sarajeva postaje zapovjednik državnih postrojbi za posebne namjene.

Juka se, nakon kratkog izbivanja tokom rata, vratio na Igman, oružano se sukobio s pripadnicima Armije RBiH i početkom 1993. pobjegao na područje Hercegovine, gdje se priključio Hrvatskom vijeću obrane. Odlukom Slobodana Praljka i Mladena Naletilića Tute, postao je zapovjednik posebnih postrojbi HZ Herceg-Bosne.

Nakon ratovanja u Hercegovini, Juka odlazi u Hrvatsku gdje boravi nekoliko mjeseci, nakon čega se nastanjuje u Njemačkoj i najposlije Belgiji. Pronađen je ustrijeljen u jednome belgijskom kanalu na Novu godinu 1994. Jusuf Juka Prazina je posljednji put viđen živ u noći 3. decembra 1993. godine, kada je zajedno sa svojim tjelohraniteljima izašao iz kuće.

Ramiz Delalić ‘Ćelo’

Delalić zvani Ćelo rođen je u Priboju, 15. februara 1963. godine. Kao bivši komandant Devete brdske brigade Prvog korpusa Armije RBiH učestvovao je u odbrani Sarajeva tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Bh. javnosti Delalić je poznat i po višegodišnjem procesu koji se protiv njega vodio u Kantonalnom sudu u Sarajevu zbog ubistva srpskog svata Nikole Gardovića, u martu 1992. na Baščaršiji. Taj proces nikada nije okončan.

Za razliku od nekih drugih “žestokih momaka” u ratu koji su često prkosili volji sarajevskih političkih i vojnih vlasti i djelovali na svoju ruku, Delalić je bosanskom rukovodstvu ostao lojalan kroz cijeli ratni period, i  čak se pretpostavlja da je lično bio vrlo blizak s predsjednikom Alijom Izetbegovićem.

27. juna 2007. godine u Odobašinoj ulici u centru Sarajeva, Delalića je dočekao ubica i u njega ispalio više hitaca iz vatrenog oružja. Navodno je u dva navrata ispaljeno po nekoliko metaka. Odmah nakon pucnjave, na mjesto događaja je stigla ekipa sarajevske Hitne pomoći. Međutim, Delaliću nije bilo spasa i ljekari su samo mogli konstatovati smrt. Ramiz Delalić je ukopan na šehidskom mezarju “Kovači” u Sarajevu.

Mirsad Zulić ‘Campo’

Mirsad Zulić Campo je rođen 1959. godine na Bistriku, ali je ključne godine odrastanja i mladosti proveo na Marindvoru. Campo je, praktično, prošao kroz sve faze koje čovjek s obje strane zakona može proći.

No, oni koji ga ne znaju sa sarajevskog asfalta, zapamtili su ga po sjajnoj ulozi u jednom od najgledanijih filmova sa ovih prostora, Kusturicinom “Sjećaš li se Doli Bel”, ali i po ulogama u filmovima “Otac na službenom putu”, “Dom za vešanje”, “Gazija”, “Dvije polovine srca”, “Hamburg – Altona”, “Nafaka” te tv seriji “Crna hronika”.

U jednom od intervuja rekao je:

“Lažni mangupi su postali gradski velikani. U naše vrijeme se znalo – ako neko ima neki problem s nekim, njih dvojica izađu, pobiju se, ustanovi se ko je jači i onda, najčešće, odu na piće ili se sutra pomire. Nema pištolja, noževa i ovih današnjih opasnosti. Ovo danas je da Bog sačuva. Vremena kaubojska. Izbjegavam i da izlazim u kafane u kojima ne znam goste”, rekao je svojevremeno Campo.

Umro je u Sarajevu, 7. februara 2009. godine.

IZVOR:SOURCE.BA

Facebook Comments

By admin

Related Post

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

You cannot copy content of this page